Mediji su nezaobilazan čimbenik u informiranju, formiranju stavova, oblikovanju životnih stilova, oblikovanju identiteta. Rizično ponašanje u medijima, posebno ako se prenosi s puno detalja i objavljeno na naslovnicama medija, web portala, televizijskih emisija, može prouzročiti neprimjereno ponašanje među mladima. Zašto je to tako?
Potraga za uzorima, iako počinje već u djetinjstvu, u adolescenciji dodatno dobiva na važnosti zbog potrebe da se pronađe vlastiti identitet i oblikuje vlastiti sustav vrijednosti. Adolescentima je uzor uglavnom osoba kojoj se dive, koju cijene i od koje mogu puno naučiti. Neka djeca možda nisu prihvaćena u grupu vršnjaka, nemaju prijatelja i online svijet je nešto u čemu pronalaze utjehu – traže uzore u ljudima koje ne poznaju. Kada se s adolescentima priča o uzorima, oni često navode svoje roditelje, a zatim osobe iz javnog života. Ipak, ako u potpunosti kopiramo uzor, vlastiti potencijali mogu ostati zapostavljeni. Činjenica da djeca i mladi u okolini imaju nekoga na koga se mogu ugledati i tko im može prenijeti ”zdrave” vrijednosti i ponašanja im pruža mogućnost sretnijeg i zadovoljnijeg života.
Djeca do odrađene dobi nisu na stupnju kognitivnog razvoja, tj. mozak im fizički nije razvijen do stupnja da mogu kritički procijeniti sadržaje koje konzumiraju online ali i u stvarnom svijetu. Do određene dobi uzimaju to što čuju kao istinu i to predstavlja velik potencijalni rizik. Mi, odrasli, imamo više iskustva, znamo koje posljedice nešto može uzrokovati. Neka možda i ne znamo ali onda trebamo biti oprezni. Odrasli imaju i veliku ulogu u odabiru medijskih sadržaja te bi trebali naučiti djecu i mlade kvalitetnom korištenju medija kako bi iskoristili njihov puni potencijal.
Često se postavlja pitanje od koje dobi je potrebno raditi na temi sigurnosti na internetu, a novija istraživanja proučavaju već i korištenje digitalnih tehnologija kod roditelja – i prije samog rođenja djeteta. Ono što se pokazalo je da su razni faktori povezani s obitelji nešto što određuje kasniju upotrebu tehnologije kod djece i mladih.
Vezano za sadržaje koji se izrađuju na raznim društvenim mrežama, osvrnuti ćemo se na neke pozitivne i negativne primjere. Pozitivni primjeri iz prakse su sadržaji koji:
- potiču kreativnost,
- uvažavaju razlike među ljudima,
- ne kritiziraju druge i ne upuštaju se u svađe,
- potiču primjerenu komunikaciju na svom kanalu/u contentu,
- pričaju o svojim interesima (primjerenim)
- potiču mlade da sudjeluju u aktivnostima s vršnjacima, na zraku,
- prikaz su realnih svakodnevnih aktivnosti,
- bez korištenja filtera i uređivanja fotografija
- savjetuju da se potraži stručnjak – a ne da pratitelji sami rješavaju svoje probleme
- potiču zdrave navike i stilove života.
Negativni primjeri iz prakse su sadržaji koji:
- naglašavaju konzumerizam – npr- kupovanje predmeta u količinama koje nisu za svakodnevnu upotrebu – npr. 100 odjevnih kombinacija i slično
- potiču prihvaćanje svih izazova iako neki mogu uzrokovati ozlijede/smrt i poticanje na to da ih i drugi rade
- pozivaju da djeca pred ekranima provode veći dio dana – npr. vježbaju igranje igara satima
- uključuju neka sredstva ovisnosti – npr. alkohol/cigarete u pozadini/ispijanje alkohola pred kamerom, nezdrava hrana.
Rezultati nekih istraživanja u Hrvatskoj (Foretić i sur., 2009), vezano za fizičku aktivnost djece i korištenje medija, pokazuju da djeca preferiraju zabavu pred ekranima u odnosu na fizičku aktivnost te da gotovo 2 sata dnevno više provode pred ekranima, nego u igri koja ne uključuje ekrane.
Svjedoci smo toga da se djeca danas (ali i neki odrasli) često umreže online i igraju igrice, a ono što ipak nedostaje je kontakt uživo. Ljudi navode da su usamljeni, a istraživanja pokazuju da je upravo usamljenost rizični čimbenik za razvoj ovisnosti.
U zaključku možemo reći kako mediji neće nestati i da će uvijek postojati bojazan za djecu. Djeca puno uče po modelu – imitirajući odrasle u onome što vide da rade – iako potencijalno model nije imao namjeru to ih naučiti te često nije niti svjestan da to prenosi djetetu.
Savjet je uvijek i da pričate o tome i što radite iza ekrana, da sve što vide online nije stvarni život. Ako su žrtva elektroničkog nasilja i za poteškoće s mentalnim zdravljem potraže pomoć stručnjaka – ne umanjujte problem i ne dajte savjete da rješavaju to sami, sugerirajte da se dijete javi roditeljima i/ili stručnjaku (u školi, Centru za sigurniji Internet, policiji…).
Stjecanje medijskih kompetencija je najbolji način protiv mogućeg štetnog utjecaja medija. Cilj edukacija djece na temu medija je osposobiti djecu i mlade za odgovorno korištenje medija i razvijanje kritičkog stava prema njima. Odgovornost je odraslih biti svjestan na koji sve način možemo utjecati na dijete i primjerom pokazati kakvo ponašanje očekujemo od njih.
Literatura:
Foretić, N., Rodek, S., Mihaljević, D. (2009). Utjecaj medija na fizičku inaktivnost djece. Školski Vjesnik 58 (4), 381-397.